|
|
Karate
Karate je borilačka vještina porijeklom iz Japana s otoka Okinawa. Sama riječ karate na japanskom znači 'prazna šaka'.
Iako karate spada u borilačke vještine, to nije jedino što je cilj treninga karatea. 'Kokoro' - riječ koja se pojavljuje
u raznim borilačkim vještinama - ima duboki smisao i u karateu. Smisao te riječi je osobnost ili pristup. Dakle, osim sposobnosti
za samoodbranu, karate ima cilj i izgrađivanje ličnosti sudionika. Osoba koja trenira karate s pravim motivima,
ima za cilj u prvom redu pojačati snagu duha, izgraditi sposobnost koncentracije, izdržati napore i pritisak, povećati brzinu i
snagu pokreta, izgraditi pravilnu reakciju u kritičnim situacijama, poštivati protivnika i sl.
Sve se to postiže stalnim ponavljanjem pokreta koji su sastavni dio karatea.
Karate se obično dijeli na tri dijela:
Osnove karatea (na japanskom Kihon ) - uče se osnovni pokreti, udarci, načini blokiranja udaraca i stavovi.
Kate - skup točno određenih pokreta, stavova, blokova.
Borba - (na japanskom Kumite ) - slobodna ili dogovorena
Karate se dijeli po raznim stilovima pa tako postoji niz međunarodnih neovisnih organizacija za pojedine stilove.
Najveća je WKF - svjetska karate organizacija priznata od Internacionalnog olimpijskog komiteta.
Kyokushin je stil karatea koji je osnovao Masutatsu Oyama. Razlikuje se od klasičnog karatea (Shotokan),
po tom što je Kyokushin full contact karate, što znači da su dopušteni udarci punom snagom,
a borci ne nose nikakvu zaštitu. Smatra se najjačim stilom karatea. Mnogi borci iz kyokushin karatea
bili su uspješni u natjecanjima tipa K1.
Najrašireniji stilovi karatea su: Shotokan, Uechi ryu, Shito ryu, Wado ryu, Goju ryu, Kyokushin, Fudokan.
Dojo Kun je skup osnovnih principa karatea koje svi učenici izgovaraju na kraju treninga karatea.
Tu spadaju:
ČAST - MEIYO
VJERNOST - CHUJITSU
ISKRENOST - SEIJITSU
HRABROST - YUUKI
DOBROTA i LJUBAZNOST - SHINSETSU
SKROMNOST i PONIZNOST - KEN
PRAVEDNOST - TADASHI
POŠTIVANJE - SONCHOO
SAMOKONTROLA - SEIGO
Karate ima različite načine vrednovanja učenika. Funakoshi je 1924. god. prihvatio Dan-sustav iz judoa.
Učenik polaže ispit za svaki stupanj. Svaki stupanj u karateu označava se bojom pojasa.
Boje pojasa su:
Bijeli pojas: 6. kju, početnički stupanj
Žuti pojas: 5. kju
Narančasti pojas: 4. kju
Zeleni pojas: 3. kju
Plavi pojas: 2. kju
Smeđi pojas: 1. kju
Crni pojas: 1. dan
POVIJEST KARATEA
Indijski princ Bodhidharma u 5. stoljeću napustio je Indiju i kao budistički monah podučavao meditaciju u Kini u hramu Shaolin.
Da bi popravio zdravlje tamošnjih budističkih svećenika razvio je za njih sustav vježbi. u sustav su bile uljučene vježbe meditacije i samoobrane.
Nakon što je taj hram uništen, svećenici su putovali Kinom i podučavali borilačke vještine. Budući da je Okinawa
blizu kineskom kopnu, oni su odlazili u Kinu stjecati borilačka znanja i zatim ih prenosili drugima na Okinawi.
Tako nastaje borilačka vještina zvana 'Te' što znači 'ruka'.
Jedan nepoznati vojni liječnik je uočio da su ljudi s Okinawe izuzetno fizički spremni. Kad je to došlo do japanskog cara, on
je tražio demonstraciju . Demonstraciju je izvršio Gichin Funakoshi koji se smatra ocem modernog karatea.
1930 godine on je naziv vještine promijenio u 'karate', odnosno prazna ruka ili borba bez oružja.
Nakon drugog svjetskog rata USA na Okinawi izgrađuje veliki vojnu bazu pa karate brzo postaje popularan među
pripadnicima baze.
Populariziranju karatea mnogo doprinose i brojni filmovi snimljeni 1960-1970 god.
Trebalo je proći još tridesetak godina da se karate počne širiti po Europi,
gdje se karate najprije uvlači u judo klubove uz pomoć japanskih instruktora.
Prva nacionalna federacija za karate osnovana je 1961 godine u Francuskoj,
a prvi međunarodni karate turnir održan je 1963 godine u Belgiji.
Hrvatska nije zaostajala. 1957 god. u Zagrebu je osnovan judo klub 'Kata' u kojem se vježbao i karate. Karate se razvijao uz
pomoć vijetnamskih i japanskih instruktora. 1966 god. osnovan je karate klub "Lika", 1970 god. Karate savez Hrvatske,
a 1972 god. Karate savez Zagreba, 1968 god. je u Splitu održano prvo međunarodno karate natjecanje 'Kup Jadrana'.
Uz razne probleme karate postaje vrlo popularan sport, pa je računajući evropska i svjetska prvenstva karate
najtrofejniji hrvatski sport.
Na glasanju 2005 god. karate nije dobio potrebne dvije trećine glasova članova
Olimpijskog odbora tako da još nije uvršten u olimpijske sportove.
PRAVILA KARATEA
Natjecanja u karate sportu se dijele na kumite i kata natjecanja.
Kumite bi u prevodu s japanskog jezika značilo borba između dva protivnika,
a kata borba sa zamišljenim protivnikom.
Kumite natjecanja mogu biti pojedinačna i ekipna, s tim da se unutar toga karate borci dijele
na uzrasne i težinske kategorije.
Svaka ekipa broji tri natjecatelja, osim seniora kod kojih nastupa pet natjecatelja.
Kata natjecanje se dijeli po uzrastima.
Ekipa u kata natjecanjima uvijek ima tri natjecatelja.
Kumite i kata natjecanja u karateu se rade odvojeno za ženski i muški spol.
Kako je karate natjecateljski vrlo mlad sport, tako su se i pravila karatea često mijenjala.
Prve borbe održavane su na parketu na kvadratnoj površini sa dužinom stranica od osam do deset metara uz
jednog glavniog i četiri pomoćna suca koji su sjedili u kutovima izvan borilišta i
signalizirali bijelim i crvenim zastavicama.
Natjecatelji su uz crveni i bijeli pojas nosili i pojaseve zvanja.
Borba je trajala dvije sa mogućnošču dva produžetka od po jedne minute ili do jednog Ippona.
Natjecatelji su imali gole šake. Borba je zahtijevala drugačiju taktiku i tehniku od današnje.
Odlučivao je jedan udarac odnosno jedna tehnika što je zahtijevalo kvalitetniju psihičku i tehničku pripremu
natjecatelja. Udarci su bili snažniji a dozvoljeni su bili jači kontakti. Broj teških povreda je bio
velik (prijelom nosne kosti, zuba i rebara, iščašenje vilice, natučenje jetre, slezene ili bubrega).
Izmjene u pravilima karatea se u prvom odnose na suce i zaštitu boraca od ozljeda.
Sredinom osamdesetih godina uvedene su zaštitne bijele rukavice,
zaštitna guma za zube i tatami. Borba je trajala tri minute čistog vremena ili do tri ippona.
Glavni i jedan pomoćni sudac su nosili plavi sako i sive hlače a koristili su japansku terminologiju.
Pomoćni sudac signalizirao je rukama. Pravila su nadopunjavana novim gestama i terminologijom.
Glavni nedostatak bio je dug tijek borbe uz česte prekide i diskusije glavnog i pomoćnog suca.
Kontrolor borilišta je sudjelovao u donašanju odluka.
Zatim je uveden još jedan pomoćni sudac u borilištu, a glavnom sucu je povećana odgovornost s ciljem da se smanje prekidi i
konzultacije sudaca. Povećana je sigurnost natjecatelja obvezim nošenjem gume
za zube i povećano je područje bodovanja uključivanjem boka tijela u bodovnu površinu.
Uvedeno je pravilo "deset sekundi".
2000. godine povećan je broj pomoćnih sudaca na tri, a kontrolor borilišta u nekim slučajevima
imao je pravo prekinuti borbu. Natjecatelji su nosili crveni i plavi pojas i crvene i plave rukavice sa
debljom podstavom. Dozvoljena su bila i judo bacanja preko kuka. Broj bodova je bio neograničen a
maksimalna bodovna razlika između dva natjecatelja bila je osam bodova. Sanbon ili tri boda dodjeljivala
su se za udarac nogom u glavu, lice ili vrat i za bacanje ili čišćenje kojim se protivnika oborilo na tlo
uz uspješno izvođenje ručne ili nožne bodujuće tehnike. Nihon ili dva boda dodjeljivala su se za
udarac nogom u tijelo, rukom u leđa, potiljak ili vrat, za kombinaciju ručnih tehnika i bodujuću tehniku
nakon izbacivanja protivnika iz ravnoteže. Ippon se je dodjeljivao za udarac rukom u bilo koji
od bodovnih površina tijela osim leđa (nihon). U natjecanju kata uveden je kup sistem sa repasažom a u
finalu ekipnog natjecanja bunkai.
Izmjenom pravila iz 2005. godine poveććna je zaštita natjecatelja obveznm nošenjem štitnika za
stopala za sve natjecatelje a za žene štitnika za grudi.
Kriterije za bodovanje i zabranjene radnje se nisu mijenjali,ali su iste tehnike bile često različito
ocjenjivane i tumačene (jačina kontakta, distanca, držanje, bacanje).
|
|