Plesna škola Zagreb Split Rijeka Zadar Dubrovnik Osijek Pula Varaždin Karlovac

PLES

Zašto je ovdje ples među sportovima? Zato jer postoje sportska natjecanja u plesu.
Što je osnovna definicija plesa? Ples je ritmično pokretanje tijela koje se izvodi na način da prate glazbu, a rjeđe se izvode bez glazbe. Pleše se u parovima, pojedinačno ili u skupinama.
Ples nije izmislila ljudska vrsta, jer se može pronaći u raznim oblicima i kod životinjskih vrsta. Ples vjerovatno postoji od trenutka kad je ljudska vrsta ovladala vatrom i započela 'plesati' oko vatre u dugim zimskim noćima. U početku ples je bio motorička reakcija na određene emocije - pojačano veselje, strah, žalost, ljubav ili mržnju.
U svim starim kulturama postoje tragovi plesa. Kod starih Egipćana radost suncu su izražavali plesom, a svećenstvo posvećeno astronomiji je to izražavalo plesom. U to vrijeme se pojavljuje i erotski nabijen ples vjerovatno praćen opojnim drogama.
U staroj Grčkoj, na osnovi tragova u prozi i lirici može se zaključiti da je ples zauzimao važno mjesto u životu. Grčko kazalište upućuje nas na prikazivanje koje se sastojalo od pjesme i plesa, i bilo je sastavni dio dionizijske proljetne svetkovine. U početku je proslava bila improvizirana, no s vremenom su se počele izvoditi složenije pjesme i plesovi, da bi nakon toga započela takmičenja u prikazivanjima. Grupe koje su sudjelovale u takmičenju uvježbavao je «choregus», iz čega se korijeni današnja rijec «koreograf», a nastupale su u «orchestru», kružnom plesnom prostoru teatra na otvorenom.
Vrlo slično je bilo i u drugim kulturama - starom Rimu, Kini, međ raznim urođeničkim plemenima gdje i danas se mogu vidjeti plesovi koji potječu iz davnih vremena. Profesionalni ples se razvio u Rimu, a prikazivao je tragedije ili mitove u solo izvedbi. Pomoću odgovarajuće glazbe, s mnoštvom kostima i maski, plesač bi uzastopce portretirao sve moguće likove upletene u njegovu priču.
Ples je živa materija, koja se razvija zajedno s ljudima koji se njome bave, i samim tim će popis i kategorizacija svih plesova uvijek biti nedovršeni.

PODJELA PLESOVA

Danas društvene plesove možemo podjeliti na više načina. Podjela prema kategorijama natjecanja je vrlo česta, ali je i među najmanje točnima - neki su plesovi "zalutali" u "pogrešne" kategorije (primjerice u natjecateljske "latino-američke" plesove se svrstava jive, koji nije latino, te paso doble, koji nije američki ples), a u nekim natjecateljskim sustavima se nerijetko neki plesovi dodaju, ili izbacuju, već prema interesu natjecatelja i publike (show-dance natjecanja).
Nadalje, uvijek postoji dvojba, da li da se ples dijeli prema srodnosti u glazbi, ili prema indentičnosti u koraku i pokretu, jer su i jedno i drugo bitni sastavni dijelovi plesa, a te podjele nisu uvijek u skladu.
Možda bi najbolja podjela društvenih plesova mogla biti ona prema njihovom zemljopisnom, vremenskom i kulturuloškom podrijetlu:

Klasični (europski) društveni plesovi:

* Valceri (Bečki valcer, Engleski valcer, Boston-vals, Country-vals, itd.)
* Grupa foxtrot-plesova (Quickstep, Slow-fox,...)
* Klasični tango
* One-step, Two-step i slični stari plesovi
* Blues
* itd.

Boogie - (ili swing-) plesovi:

* Lindy-hop
* Stomp (ili Stump)
* Jitterbug
* Boogie-woogie
* Swing-step
* Shag
* West-Coast swing
* East-Coast swing
* Jive
* Rock'n'Roll (u raznim varijantama, od "salonskog" do akrobatskog)
* Hustle
* Disco fox
* itd.

Latino-američki plesovi:

* Bolero (i kao njen derivat, sportska rumba)
* Cha-cha-cha
* Mambo
* Salsa
* Cuban rumba
* Merengue
* Bachata
* Pachanga
* Cumbia
* Samba
* itd.

Tradicionalni plesovi:

* Paso doble
* Argentinski tango
* Polka (kao društveni ples)
* Western Polka (ili Country-Polka)
* Meksički valcer
* itd.

Pomodni plesovi:

* Charleston
* Shimi
* Twist
* Boogaloo
* Calypso
* Bossa-nova
* Lambada
* Reggaeton
* itd.

Ovaj popis ni u kojem slučaju ne može biti konačan, obzirom da je plesova bezbroj: neki isti plesovi nose i više imena (npr. neki od božice plesova), ponekad i različiti plesovi nose isto ime (npr. hustle), neki plesovi jednostavno i nemaju imena (npr. ples u paru F. Astaira), neki su na granici društvenog plesa i folklora (npr. cuban-rumba), iz nekih stilova pojedinih plesova se izrodi novi ples (opet boogie), kod nekih se zapravo radi o mješavini raznih plesova (salsa), neki u drugim dijelovima svijeta dobiju sasvim novi karakter (brazilski tango).
Ukratko, ples je živa materija, koja se razvija zajedno s ljudima koji se njome bave, i samim tim će popis i kategorizacija svih plesova uvijek biti nedovršeni.

TANGO

Tango vuče korijene iz Španjolske ili Maroka, a značenje samog imena je nejasno. Pretpostavlja se da znači bubanj, grupni ples crnaca, zabavu ili ples u paru. Prema nekim teorijama, ime je posuđeno iz afro-kubanske riječi «tangana» ili «tambor». Na Kubi i u Brazilu izraz se pojavio početkom 19. stoljeća, a označavao je solo ples kojeg su izvodile žene. Tek kasnije se počeo izvoditi u paru. Rodno mjesto pravoga tanga je na zapadnoj obali La Plate, u Buenos Airesu, i zato tango imenujemo «Argentinski tango». Priča tanga započinje s argentinskim gauchosima koji su odlazili u pune noćne klubove i molili lokalne djevojke za ples. Budući da se nisu tuširali, djevojke su kružile oko njih zabacujući glave unazad. Kako su gauchosi stalno jahali, pri čemu su koljena u savijenom položaju, taj položaj nogu su prenijeli i na ples. U argentinskom tangu se pokazuju suprotnosti muško-žensko, čvrsto-mekano, grubo-sentimentalno, a najčešće ga prati glazba violine, gitare, flaute i klavira. Zbog svog erotičnog karakterizma je bio godinama zabranjen. Tango je počeo osvajati Europu 1907. godine, a prvi ga je preuzeo Pariz. U Americi ga je popularizirao Rudolf Valentino. Englezi su 1920-ih godina 20. stoljeća argentinski tango pretvorili u standardni ples, čije su karakteristike trzaji (prvenstveno glavom), strastveni progresivni pokreti, nagla zakašnjenja i strogo odvajanje figura, nema dizanja i spuštanja. Europski tango zahtijeva strogo podudaranje s ritmom. Fraziranje je vrlo bitno. Izvodi se u dvočetvrtinskom taktu, a naglasak je na prvom i trećem udarcu. Tango je obvezan u natjecanju plesnih parova u umjetničkom klizanju i sportskom plesu.

VALCERI

Riječ valcer potječe od njemačke riječi «walzen», što znači kotrljati, okretati, kliziti. Valcer je «rođen» u bečkim četvrtima i alpskim regijama Austrije. Izvori su mu u folklornim plesovima austrijskih seljaka. Pojavio se u 17. stoljeću, a u 18. stoljeću je bio masovno prihvaćen od austrijskog plemstva. U Engleskoj se prvi zapisi o valceru javljaju 1801. godine, a zbog strogog engleskog morala, valcer je bio prihvaćen u sporijem i laganijem ritmu. Osnovni korak se lako i brzo uči, pa je valcer bio izložen kritikama dvorskih majstora plesa. Također je bio moralno kritiziran zbog preblizog i prisnog držanja te brzih okreta. Karakterizira ga 3/4 takt s jakim naglaskom na prvom udarcu. 1928. godine valcer je preplavio europska plesišta.
Bečki valcer je jedan od najspektakularnijih i najpopularnijih društvenih plesova. Porijeklo bečkog valcera može se povezati s plesovima Landler i Dreher još iz 16. vijeka. Do 18. vijeka ples je bio zabranjivan od strane vlasti.
Ples je balova i zabava, a u samoj muzici naglašeni su gudački instrumenti. U kasnijem pohodu valcera, veliku ulogu je preuzela i dinastija Strauss sa svojom muzikom. Zahvaljujući radu nürnberškog plesnog učitelja, g. Paula Krebsa, 1951. godine valcer se uvrštava u takmičarske plesove i stvara pravu plesnu atmosferu na takmičenjima.
Među društvenim plesovima bečki valcer ima najdužu tradiciju.
Engleski valcer plesao se već na svjetskom prvenstvu 1922. godine, ali samo ime koristi se tek od 1929. godine. Ples se počeo formirati od Bostona i Slowfoxa.
Prije je bio poprilično progresivan ples - zvali su ga "dance of passing feet" , ali tijekom vremena, zbog povećanog broja okreta na kraju takta počeo se koristiti priključak stopala. Struktura je dobila dijagonalni karakter, jer su se cijeli okreti činili prekompliciranim, i prilikom desnih i lijevih okreta napravljeno je samo 3/4 okreta.
Ovu novu plesnu formu izradili su engleski učitelji plesa, kojeg je priznao i Imperial Society 1927. godine. Engleski valcer, koji se pleše na laganu, sentimentalnu glazbu, zbog ritmičkih pokreta postao je najharmoničnijim plesom u grupi standardnih plesova. Plesni karakter pokazuje se u sporim i ujednačenim njihanjima, prostorno progresivnim okretima, koji vladaju na plesnim podijima bez ikakvog loma u tijelu.
Engleski valcer se pleše kao prvi ples na natjecanjima, a mnogi ga nazivaju i kraljem, bolje rečeno "kraljicom" plesova.

FOXTROT PLESOVI

Početkom 20. stoljeća, u jednom američkom kazalištu u New Yorku, angažiran je glumac Harry Fox da napravi plesnu koreografiju. Tom prilikom je Harry, na ragtime muziku, napravio kombinaciju brzih i sporih koraka, što je omogućavalo veću fleksibilnost u kretanju. Publika je njegov ples prozvala «Fox's Trot», a zbog lakoće izvođenja postao je vrlo popularan. Taj naziv se do danas zadržao.
Quickstep spada u klasične, tj. standardne plesove. Sastoji se od izmjeničnih brzih (quick) i sporih (slow) koraka. Na razini sportskih natjecanja, pleše se kao zadnji ples. Zajedno sa Slowfoxom se ubraja u Foxtrot s tim da je Quickstep brzi Foxtrot.
Za razliku od ostalih standardnih plesova, Quickstep je razdragan, živahan i veseo ples. Plesne figure Quickstepa ponekad mogu biti interesantne za gledanje posebno zbog karakterističnih poskoka i skakutanja tijekom plesa.
Quickstep ima sličan, može se reći čak i isti, način brojanja ritma kao i Slowfox koji se može brojati na tipičan način (Slow - Quick - Quick, na hrvatskom Sporo - Brzo - Brzo), a može i numerički (1, 2, 3, 4) s tim da je Slow (Sporo) duži, što znači da traje dva udarca dok svaki Quick (Brzo) traje jedan udarac.
Međutim, glazba Quickstepa je puno brža nego ona na koju se pleše Slowfox, stoga iako se broje na jednak način, interpretacija je drugačija.
Slowfox spada u klasične, tj. standardne plesove. Smatra se jednim od težih plesova za naučiti, posebno u sklopu sportskih plesova.
Slowfox kao ples je veoma karakterističan i prepoznatljiv po svojim progresivnim slikama i koracima i ujednačenim gibanjem s tim da ima drugačije dizanje i spuštanje od nekih drugih plesova, npr. engleskog valcera.
Kao i svaki ples, ima svoj karakterističan ritam koji se može brojati na tipičan način (Slow - Quick - Quick, na hrvatskom Sporo - Brzo - Brzo), a može i numerički (1, 2, 3, 4) s tim da je Slow (Sporo) duži, što znači da traje dva udarca dok svaki Quick (Brzo) traje jedan udarac.

SALSA

S obzirom na činjenicu da je salsa proizvod više različitih latinoameričkih i afričko-karipskih plesova od kojih je svaki uvelike utjecao na njezin razvoj, kao i pitanje njezina podrijetla, salsu je teško precizno odrediti.
Salsa je slična mambu zbog činjenice da oba plesa imaju istu osnovnu strukturu: šest koraka pleše se unutar osam stopa. Iako ova dva plesa dijele mnogo istih figura, okreti su u salsi postali vrlo važan element, što je bitno razlikuje od mamba. Mambo je ples baziran na koracima unaprijed i unatrag, dok je u salsi izraženo kretanje u jednu i drugu stranu.
Salsa nije samo kubanski ples, iako je Kuba važna karika u njezinu nastanku. Upravo se na Kubi contradanse (Country Dance), francuska verzija engleskog plesa potekla od Francuza izbjeglih s Haitija, a kasnije nazvana danzón, počinje miješati s afričkim oblicima rumbe (guguanco, colombia, yambú) i kubanskim plesom són (mješavina španjolske trubadurske glazbe i afričkih elemenata), popularnim među Kubancima iz srednjega sloja. Važan element salse su i clave.
Ovakav se sinkretizam, iako u manjim razmjerima, pojavio i u drugim državama kao što su, između ostalih, Dominikanska Republika, Kolumbija i Portoriko. Kasnije su svirači proširili tu vrstu glazbe i u Mexico City (Perez Prado), ali i u New York. U ova se dva grada s vremenom razvio komercijalniji oblik ove glazbe. Moglo bi se reći da je New York stvorio naziv salsa, ali zasigurno nije stvorio sam ples. Taj se naziv koristio za čitav niz glazbenih oblika nastalih pod latinoameričkim utjecajem, kao što su rumba, són montuno, guaracha, mambo, cha cha cha, danzón, són, guguanco, cubop, guajira, cumbia, plena, bomba, festejo, merengue i drugi. Mnogi su od ovih plesova zadržali svoje individualne karakteristike, a mnogi su međusobnim spajanjem i miješanjem stvorili salsu.
Današnja salsa temelji se na sónu, ali se u njoj mogu čuti i elementi cumbie, guarache i merenguea. Unutar suvremenih elemenata često se čuju i elementi starijih stilova. Tako u New Yorku neke kolumbijske pjesme imaju novu instrumentalizaciju, ali i pojačane perkusije kako bi njujorčani koji plešu mambo 'na dva' mogli lakše uhvatiti ritam jer bi ga inače teško prepoznali. Na taj se način salsa prilagodila zahtjevima tržišta.
Salsa je proizvod mnoštva različitih utjecaja i spoj mnoštva elemenata, a popularna je u svim zemljama latinoameričkog utjecaja, ali i šire. Stoga je nemoguće tvrditi da ova glazba potječe samo iz jednog mjesta. Mnogo je stilova salse, no bilo bi pogrešno reći da je ijedan bolji od drugih; svaki je plesač najbolji predstavnik svojega stila koji treba njegovati s poštovanjem. U osnovi salse je slavljenje različitosti.

PLES U HRVATSKOJ

Moderna plesna umjetnost koja se proširila Europom donijela je ideje slobodnog plesnog kretanja i primjerenosti plesa svakom tijelu. A prepoznala je i potrebu suvremenog čovjeka za blagotvornim djelovanjem rekreativnog plesa.
U Zagrebu se vrlo rano otvaraju plesni tečajevi, kako suvremenog tako i društvenog plesa, no o njima se vrlo malo zna.
Novi početak, druga polovica 20. st. polako uvodi ples u kulturna zbivanja. Mladi su mu naklonjeni, ali neobaviješteni i neobrazovani. Kako se plesni amaterizam širi, sve je veća potreba za institucijom koja bi ih okupila, usmjerila i omogućila kvalitetnije djelovanje.
Hrvatski sabor kulture (prije Prosvjetni sabor Hrvatske) koji okuplja zborove, orkestre, dramske kazališne amaterske ansamble poziva plesne grupe da se jave na susrete koji su se održavali po općinama i regijama. Na smotri 1971./72. godine u kategoriji ples prvi puta se pojavljuje grupa iz Škole za ritmiku i ples i Plesni studio Malog kazališta Trešnjevka (danas kazalište Trešnja). Kasnije se pridružuje i pokoja plesna grupa iz osnovnih škola. Njihovo prisustvo, iako malobrojno, jača interes mladeži za takvom kulturno-umjetničkom djelatnošću te HSK u svoj program rada i djelovanja uvrštava i ples kao novu manifestaciju. Tajnik HSK-a Damir Bačić 1981. godine poziva stručnjake s područja plesa te odjeljuje ples od ostalih djelatnosti. Konstituiran je odbor za plesnu kulturu. Za predsjednika je izabran dr. Ivan Ivančan, a za zamjenika Vlasta Kaurić. Formirane su komisije za ples (suvremeni, društveni) i folklor, regulirane propozicije plesnih manifestacija, te je razrađena mreža regionalnih smotri u Hrvatskoj. Postojale su općinske, regionalne i državna smotra plesa.
Kako je suvremeni ples u to doba bio još uvijek malo zastupljen, plesne grupe su priključene uz nastupe zborova ili folklornih grupa. Postoji interes, ali je nedovoljno stručnih voditelja (premali je broj školovanih plesnih pedagoga, diplomiranih učenica Škole za ritmiku i ples). Zato se pokreću ljetni i zimski seminari (prvi od njih ljeti 1981. godine) za osposobljavanje i obrazovanje kadrova za rad s plesnim grupama koji kontinuirano traju do 90-tih godina. Predavači su Tihana Škrinjarić, Zoja Radmilović i Vlasta Kaurić za suvremeni ples, a Rajko Pavlić i Tihomir Kološić za društveni ples.
Formiraju se čvrste plesne jezgre u Zagrebu, Karlovcu, Sisku i Zadru, a drugdje se grupe pojavljuju i nestaju, uglavnom zbog pomanjkanja prostora za rad.
Nakon domovinskog rata 1996. godine HSK ponovno okuplja amaterske plesne skupine, formira plesni kolegij od voditelja grupa te se iste godine održavaju u Čakovcu Susreti hrvatskih plesnih ansambala - inače sedmi po redu pod tim nazivom. Prijavljuje se devet grupa, a pojavljuju se novi plesni izrazi: show dance i revijalni ples. Cilj susreta je okupljati plesne grupe, omogućiti najboljima da se nađu, usporede postignute rezultate i razmijene mišljenja i iskustva, a također i povećati broj plesnih skupina i pomoći njihovom širenju u nove sredine.
Na susretima 2001. godine nastupile su 22 grupe, od kojih se po dugogodišnjim radu uz Zagreb izdvajaju Sisak, Karlovac, Požega, Slavonski Brod, Osijek, Čakovec, Varaždin, Rijeka, Pula i Bedekovčina.
Početkom 2002. godine HSK postavlja prof. Stjepana Sremca za stručnog suradnika za plesnu kulturu. Njegov je zadatak da uz angažiranje stručnjaka prati i pomaže rad plesnih skupina.

SPORTKI PLES

Sportski ples je natjecateljska aktivnost koja spaja umjetnost i sport, a njime se složenim plesnim strukturama jedinstveno izražavaju emocije koje izaziva određena vrsta glazbe. Sportski ples je jedan od rijetkih sportova u kojima se muškarci i žene ravnopravno natječu jedni protiv drugih istovremeno na istom mjestu. Sportski ples je kondicijski vrlo zahtjevan.
Natjecanja se u sportskom plesu održavaju u dvije osnovne kategorije, standardnim plesovima(engleski valcer, tango, bečki valcer, slowfox i quickstep)i latinoameričkim plesovima(samba, cha cha cha, rumba, paso doble i jive).
Treća kategorija 10 plesova je kombinacija pet standardnih i pet latinoameričkih plesova.
Natjecanja se organiziraju otprilike na slijedeći način: u svakoj kategoriji sustavom eliminacije ukupno prijavljen broj parova (može biti i više od 50) svede na 6 - 7 parova koji istovremeno plešu u finalu. Suci u izrazito kratkom vremenu (pojedini ples traje dvije minute, osim bečkog valcera i jivea koji traju minutu i pol) trebaju ocijeniti parove po principu rang-liste (najbolji, drugoplasirani, trećeplasirani, četvrtoplasirani, itd). Slučajnom promatraču nenaviknutom na istovremeno praćenje većeg broja parova na relativno malom prostoru to se može učiniti kao nemoguća misija, no oko suca je izvježbano da skenira parove u kratkim dionicama. Na koncu, sudaca ima više - najmanje pet (mora ih biti neparan broj).
U sportskom plesu postoje strogo određene plesne figure i tehnika izvođenja (opisane u prihvaćenoj literaturi, npr. The Ballroom Technique by The Imperial Society). Jedna plesna figura se sastoji od više plesnih elemenata, koje pak čine određeni pokreti i kretnje. Ukoliko se plesni par ne pridržava propisane tehnike, može biti kažnjen niskim ocjenama, ili čak diskvalificiran. Također postoje i pravila za plesnu odjeću i plesne cipele, a ona ovise o dobnoj i kvalitativnoj kategoriji plesača te vrsti plesa (različito za standardne plesove u odnosu na latinoameričke plesove).
Hrvatski športski plesni savez (HŠPS) je osnovan 12. lipnja 1992. godine u Zagrebu, pod imenom Hrvatska udruga športskih plesača amatera (HUŠPA). Od 1. siječnja 1994. godine postaje članom Međunarodnog sportskog plesnog saveza - International DanceSport Federation (IDSF), a od 10. rujna 1995. godine i Hrvatskog olimpijskog odbora.
Danas je u HŠPS učlanjeno 32 plesna kluba. Predsjednik HŠPS-a je Ozren Abramović. Ustrojstvo Saveza čine Skupština (kao najviše tijelo), Upravni odbor, Nadzorni odbor i Stegovno povjerenstvo. Skupštinu čine po tri predstavnika svake od stalnih članica, te po jedan predstavnik svake od privremenih članica Saveza s mandatom od četiri godine.
HŠPS se bavi poticanjem, razvojem, promidžbom, stručnim obrazovanjem i popularizacijom sportskog plesa. U okviru toga HŠPS organizira i provodi nacionalna prvenstva, te druga domaća i međunarodna natjecanja.
Ištvan Varga i Gabriela Pilić osvojili su 13. mjesto na Svjetskom prvenstvu u kombinaciji (deset plesova) u Tokiju održanom 20.10.2007 i time postigli najveći hrvatski uspjeh u tom sportu.
Ištvan Varga je poznat po nastupu u obje dosadašnje sezone HRT-ovog showa Ples sa zvijezdama (u prvoj sezoni je plesao s Majom Šuput, a u drugoj s Nikolinom Pišek). Ištvan je Zagrepčanin mađarskog podrijetla, a ljubav prema plesu vjerovatno je naslijedio od roditelja: njegov otac je plesao folklor, a majka diplomirala plesnu pedagogiju. Gabriela Pilić je osamnaestogodišnja Zagrepčanka koja se plesom ozbiljnije bavi sedam godina. Plesala je jazz dance kod Tihane Škrinjarić. Gabriela i Ištvan zajedno plešu oko dvije godine. Višestruki su prvaci Hrvatske u kombinaciji deset plesova i standardnim plesovima, a od prošle godine i viceprvaci u latinsko-američkim plesovima.

ULIČNI PLES

"Ulični" ples je dobio takvo ime jer se doslovno razvio na ulici. Naime, kao robovi ili potlačeni ljudi tadašnje Amerike, afroamerikanci nisu smjeli ulaziti u bjelačke klubove, pa su bili prisiljeni razviti vlastiti način zabave i plesa ispred takvih klubova, na ulici. Tako je nastao "breaking". Plesači breakinga/breakdancea nazivaju se b-boys ili b-girls! Početkom 90' godina hip hop doseže popularnost rocka i sve do 2002. godine ju premašuje. Pojedini elementi breakinga koji su poznati b-boysima, ali ne i nama "običnim smrtnicima", su akrobatski pokreti od kojih nitko ne ostane ravnodušan...
Break dance je plesni stil baziran na gimnastičkim akrobacijama i elementima borilačkih sportova a korijeni su mu u južnoafričkom i južnoameričkom folkloru. Nastao je krajem sedamdesetih u Južnom Bronxu (New York), kao suprotnost nasilju.
Pojavom break dancea sve više mladih je počelo plesati čime se smanjilo nasilje, a negativna energija je usmjerena u pozitivnom smjeru, u kreativni plesni pokret.
Break danceom se najčešće bave dečki, ali sve više je i djevojaka koje su počele plesati break dance unesavši tako više mekoće i plesnosti u njega, što mu je danas i osnovna karakteristika.
Hip-hop kao plesni stil razvio se početkom devedesetih godina a usko je vezan uz novu struju u hip-hop glazbi uz koju se i pleše.
Hip-hop je modificiran oblik disco plesa kojem je osnovna karakteristika kreativnost, te osjećaj za glazbu i ritam. U hip-hopu je dozvoljeno gotovo sve, najvažnije je da plesač osjeća glazbu uz koju pleše. Hip-hop je vrlo pogodan za skupne koreografije zbog svoje ritmičnosti i atraktivnosti.
Hip-hopom se podjednako bave i djevojke i dečki.

TRBUŠNI PLES

Trbušni ples nalazi sve brojnije poklonike u zapadnom svijetu. Na to ponajviše ukazuju plesne škole koje sve više uvode tečajeve trbušnog plesa, a interes za njih je vrlo velik.
O točnom podrijetlu trbušnog plesa ne zna se mnogo. Najvjerojatnije zato jer je kroz svoju dugu povijest bio prisutan na ogromnom geografskom području (od Sredozemlja do Indije) pa je skupio utjecaje brojnih kultura. Ipak, najvjerojatnija teorija je da je trbušni ples izvorno dio religijskih obreda kojima su se štovala ženska božanstva, simboli stvaranja novog života. Naravno da je kroz povijest zbog svojeg stila, te zbog vjerskih ograničenja bio često zabranjivan, ali je utjecaj trbušnog plesa bio prejak da bi ga se izbrisalo sa svjetske pozornice.
Pri izvođenju trbušnog plesa koristi se specifična orijentalna kostimografija sa brojnim nakitom koji karakterističnim pokretima zdjelice i torza stvara značajni zvučni efekt.
Manje je poznato da trbušni ili orijentalni ples osim žena izvode i muškarci, a za to je najviše zaslužan turski utjecaj.
Različiti stilovi trbušnog plesa obično znače i različitu odjeću za ples. Tako su kostimi npr. turskog stila otvoreni i prozirni, puno otkrivaju - izrazito su erotični, dok su kostimi egipatskog stila tradicionalnijeg izgleda. No, općenito govoreći, većina kostima za trbušni ples se sastoji od grudnjaka, suknje ili hlača, marama i nakita.
Grudnjaci su najčešće ukrašeni perlicama i novčićima. Novčići su nekad bili statusni simbol trbušne plesačice - što ih je imala više, to je plesačica bila cjenjenija.
Suknje su maštovite i prozračne, mogu biti sa volanima, a dodatak mogu biti pamučni remeni ukrašeni vunenim kuglama ili novčićima. Umjesto suknje plesačice mogu odjenuti i haremske hlače.
U nekim stilovima trbušnog plesa plesačice na glavi nose nakitom ukrašen turban, krunu ili ukrasnu traku. Što se nakita tiče, plesačice se ukrašavaju ogrlicama, naušnicama, prstenjem, narukvicama, manžetama i drugim ukrasnim predmetima.
Trbušni ples osigurava dobru kardiovaskularnu vježbu i pomaže povećati gipkost i snagu tijela. Fokusira se na mišiće torza, prvenstveno trbušne mišiće ali i kralježnicu, a jača i snagu nogu. Mnogi trbušni plesači mogu također ojačati ruke, ramena i općenito gornji dio tijela, a ples uz korištenje činela može razviti snagu i samopokretljivost prstiju. Trbušni ples je pogodan za osobe svih godina i tjelesne građe, a može biti onoliko zahtjevan koliko plesač/ica to sam izabere. Što se mentalnog zdravlja tiče, vježbom se bolje upoznaje vlastito tijelo tako da se bolje osjećamo u njemu, povećava se samopouzdanje i općenito ispoljava se pozitivni stav u svakodnevnom životu.
Trbušni ples sagorijeva oko 300 kalorija na sat. Naravno, ova brojka može varirati ovisno o intenzitetu vašeg plesanja. Kombinirate li ovu aktivnost sa zdravom prehranom, trbušni ples bez sumnje može biti dio strategije za gubitak suvišnih kilograma.
Pokreti iz trbušnog plesa čine izvrsnu pripremu za trudnoću i porod jer njime jačamo mišiće koji se koriste tijekom samog čina poroda. Za žene koje žele prirodan porođaj, trbušni ples kao fizička aktivnost koja ima naglasak na kontrolu mišića ne samo da olakšava prirodni porođaj, već djeluje i kao izvrsna postporođajna vježba koja pomaže da trbušni mišići ostanu čvrsti.

PLES

PLESNE ŠKOLE

Biograd

Bistra

Bizovac

Bjelovar

Blato

Buzet

Darda

Desinić

Donji Andrijevci

Dražice

Drenje Brdovečko

Dubrovnik

Duga Resa

Dugi Rat

Dugo Selo

Generalski Stol

Gornji Stupnik

Hrvatski Leskovac

Jalžabet

Jezera - otok Murter

Karlovac

Kaštel Kambelovac

Koprivnica

Kruševica

Kuna

Kutina

Labin

Ludbreg

Makarska

Mače

Mikluševci

Muć

Novi Marof

Novigrad Podravski

Opatija

Orebić

Osijek

Pakoštane

Pazin

Perušić

Peteranec

Pisarovina

Podravski Podgajci

Požega

Pula

Punat - otok Krk

Rijeka

Samobor

Sela

Sesvete Kraljevec

Sesvete

Severin

Sirač

Sisak

Slavonski Brod

Slobodnica

Split

Stara Gradiška

Sveta Nedelja

Tenja

Trogir

Umag

Valpovo

Varaždin

Vela Luka - otok Korčula

Velika Gorica

Velika Kopanica

Viljevo

Vinkovci

Virovitica

Voloder

Vrbovec

Zadar

Zagreb

Šibenik

Široko Polje

Šiškovci

Špišić Bukovica